VLADO'S J-CURVE

srijeda, 27.01.2016.

KURIKULUM BARBE ANTE PASTIRA

Iskusni stariji pastir po imenu Ante nadzirao je stado ovaca na velikom paškom pašnjaku, kada je prašnjavim putem iznenada dojurio potpuno novi BMW daruvarskih registarskih oznaka. Iz automobila je izašao mlađi čovjek u Brioni odijelu, Gucci cipelama i tamnim RayBan naočalama. Bez da se predstavi upitao je Antu: „Hoćeš li mi dati jedno janje ako pogodim koliko je veliko tvoje stado?“

Barba Ante prvo je pogledao mladog šminkera ispod oka pa onda svoje veliko stado i odgovorio: „Može, dogovoreno.“

Mladi je šminker izvadio Dell notebook kompjutor, spojio ga na Cingular RAZR V3 cell phone, odserfao do NASA stranice na Internetu, pozovao GPS satelit da bi dobio precizni fix na lokaciju, poslao to na drugi satelit NASA-e da bi skenirao pašnjak za snimku ultra visoke rezolucije. Potom je šminker otvorio snimku u Adobe Photoshop-u i poslao je na obradu u Hamburg.

Nekoliko sekundi kasnije, šminker je dobio e-mail poruku na svom Palm Pilot-u da je proces završen i informacija pohranjena. On je zatim pristupio MS-SQL dati podataka preko ODBC – Excel spreadsheet spoja s e-mail-om na svom Blackberry-ju i, nakon nekoliko minuta, primio potrebnu informaciju.

Konačno, šminker je napravio ispis snimke izvješća od 150 stranica u boji na svom malom hi-tech HP LaserJet printeru, okrenuo se prema Anti i rekao: „Imaš točno 448 ovaca i janjadi.“

„Točno!“ – uzviknuo je barba Ante.

Gledajući šminkera kako uzima i stavlja dragu malu životinju u prtljažnik BMW-a, barba Ante je opet progovorio: „Čuj, ako ja pogodim što ti radiš i odakle dolaziš hoćeš li mi vratiti moju beštijicu?“

Šminker je dobro pogledao izboranog i suncem opaljenog Antu u njegovoj istrošenoj maskirnoj jakni i sa starim prašnjavim vojničkim cipelama na nogama, cinično se nasmiješio i odgovorio: „Može stari, dogovoreno.“

Na to je Ante, koji se s užitkom brine o ovcama, izrekao svoju dijagnozu pridošlom šminkeru: „Došao si iz Zagreba, iako ti je auto registriran u Daruvaru. U školi si bubao napamet i ništa korisno nisi naučio. Na fakultetu ti nije išlo pa si kupio diplomu. Platili su je tvoji roditelji, koji su ti preko veze našli posao u državnom sektoru. Primaš plaću kao nekakav načelnik ali još ne znaš ni opis svoga radnog mjesta ni svrhu svoga odjela. Dobro se koristiš Internetom zato što si to sam naučio da bi se mogao dopisivati s frendovima i igrati s pomagalima virtualnoga svijeta. Rodio si se pametan ali ništa ne znaš. Danas si prvi put na terenu, odnosno u stvarnome radnom svijetu ali to je zato što su tvoji šefovi u panici jer je došlo do promjene vlasti u Hrvatskoj.“

„A kako ti to sve znaš budalo stara?“ – ljutito je uzvratio šminker.

„To dokuči sam, a sad mi vrati moga psa Tina, kojega si strpao u prtljažnik očevoga BMW-a“ – odgovorio je barba Ante.


Ova vas je šaljiva priča sigurno nasmijala – i mene je. Međutim, u šali ima i nekoliko mudrih poruka. Često sam pisao i pisat ću o važnosti integracije teorije i prakse, o stjecanju znanja, vještina i sposobnosti kroz rad, odnosno putem cijelo-životnog učenja - na radnome mjestu.

Uvijek sam bio i bit ću zagovornik smanjenja nepotrebnog i zastarjelog gradiva u udžbenicima, ranijeg usmjeravanja prema korisnom i stručnom znanju te stvarnoj radnoj praksi tijekom formalnog dijela obrazovanja. Danas u Hrvatskoj ima puno prirodno inteligentnih mladih ljudi, koji su upropašteni silnim bubanjem napamet o svemu i svačemu, a ništa konkretno ne znaju raditi. Nisu zapošljivi. Čast iznimkama.

Najgore je to što mnogi smatraju da rad nije za njih nego za neke druge. Mnogi misle da radna mjesta treba stvarati zbog njihovog zapošljavanja i primanja plaće – isključivo zbog diplome, koju su stekli na ovaj ili onaj način. Njima radna mjesta i zapošljavanje nisu izazovi za rad, štednju i ulaganje. Planirana reforma kurikuluma mora najaviti rat bubanju napamet i širom otvoriti vrata pozitivnom razmišljanju i interakcijama.

Evo jednog izvrsnog primjera:

Tijekom rasprave u osmome razredu jedne osnovne škole u Sydney-u, jedna učenica hrvatskog podrijetla ponudila je tezu da su veliki ratovi većim dijelom posljedica kontinuiranog ekonomskog rata i da su, u tom kontekstu, konačni pobjednici 2. svjetskog rata ne samo SAD, Velika Britanija i Francuska nego i Njemačka, Japan i Italija. Njena teza prouzročila je ponajbolju debatu u povijesti te škole.

Međutim, kada je 1994. ta ista učenica doselila u Zagreb i u prvom razredu gimnazije ponovila svoju tezu gotovo cijeli razred je prasnuo u smijeh. Slijedećih nekoliko dana pljuštali su pogrdni komentari prema toj učenici. Nazivali su je retardiranom i debilnom glupačom. Prijateljice su bježale od nje. Na kraju je u suzama pobjegla doma. Srećom, ravnateljica škole je bila pametna i mudra žena. Uspjela je smiriti stanje. Ta učenica je kasnije diplomirala na američkom fakultetu i zaposlila se u jednoj od najvećih korporacija na svijetu.

Oznake: reforme


- 00:28 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

  siječanj, 2016 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Travanj 2016 (2)
Ožujak 2016 (10)
Veljača 2016 (8)
Siječanj 2016 (8)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
Pošto želim barem malo doprinijeti promjenama u Hrvatskoj, koje su neophodne, odabrao sam pojam J-curve za naziv svoga bloga. To je ekonomski pojam u engleskome jeziku, koji mi gotovo nikada ne koristimo. On predstavlja poduzimanje mjera, koje u početku izazivaju naizgled negativna kretanja, u silaznoj putanji, kao kod pisanja slova J, a onda brzi uzlet, koji se zove J-curve effect.